Poštovani, sada je jesen 2012.god. i došlo je vrijeme da počnem govoriti i javno o problemima koji me muče već dugi niz godina. Iduće godine biti će deset godina kako se u kontinuitetu i intenzivno bavim problemom alkoholne ovisnosti odnosno alkoholom izazvanim poremećajima u obiteljima, poduzećima i široj društvenoj zajednici. Tokom posljednjih godina uz otvaranje Udruge zdravog življenja – Obiteljskog kluba Varaždinske županije koja je stvorena radi podrške obiteljima apstinenata od alkohola na području Varaždinske županije dana 1.3.2006.god. , sve češće sam imala mogućnost sudjelovanja u medijskim prostorima, a sada osnivanjem internetske stranice Udruge, dobivam zajedno sa svojim suradnicima u Udruzi mogućnost ne samo arhiviranja sve građe koju imamo, nego i otvaramo prostor za vrlo moćan utjecaj na korisnike na terenu. Svjesni smo da na prostoru „mreže nad mrežama“ ima i izrazito loših stvari, ali čini mi se da do sada niti jedan medij nije imao ovoliku brzinu, moć, raširenost i sveobuhvatnost, pa mi se čini da je korak u virtualni svijet koji činimo ovih dana gotovo revolucija. Jako sam uzbuđena radi toga i čini mi se da imam posebnu čast započeti to uzbudljivo putovanje u nepoznato.
Ova svoja razmišljanja pisati ću iz perspektive psihijatra, obiteljskog psihoterapeuta, liječnika, ali i obične žene, majke i partnerice koja se bori s problemima kako na profesionalnom planu, tako i u obiteljskom životu, roditeljstvu, partnerstvu i sl. Na svom radnom mjestu kao voditeljica Odsjeka za bolesti ovisnosti Odjela za sveobuhvatnu psihijatrijsku zaštitu Opće bolnice Varaždin (od 2003.god. s time da sam na tom Odjelu radila još kao specijalizant od 1986. god. sve do početka rata 1991.god.) svakodnevno sam izložena činjenici da je bolest ovisnosti o alkoholu jedan od najvećih, najtežih i najvrućijih problema u našem društvu, ali i šire. Samo onaj pojedinac i samo ona obitelj koja se susretne s tom bolešću zna što govorim. Ovisnost o alkoholu je jedna od najpodmuklijih bolesti koja uopće postoji. Sredstvo koje je izaziva je potpuno zakonito i ima ga svuda oko nas, a prikazuje se čak i kao vrlo bezazleno i neopasno. S druge strane posljedice koje uporaba alkohola donosi su toliko različite, toliko brojne i toliko razorne da je to ponekad teško pojmiti. Da, pijenje alkoholnih pića i ovisnost koju uzrokuju ubijaju pojedince, uništavaju brakove, razaraju obitelji, dovode do invalidnosti i teških ekonomskih gubitaka nacije. Kako živimo u vrijeme razvoja nacionalne države, vrijeme tranzicije i kapitalističke borbe za profit, posljednjih dvadeset i nešto godina ideja borbe za zdravog pojedinca i zdravu obitelj, te naglasak na sprečavanje bolesti i zdravstveno prosvjećivanje nije previše zaživjelo ili postoji samo deklarativno. Većina liječnika i psihijatara naročito, bavi se puno unosnijom biologijskom psihijatrijom ili su sudski vještaci. Vrlo malo ih je sklono posvetiti se radu s obiteljima bolesnika na terenu. Čak manji dio liječnika je sklon tokom specijalizacije psihijatrije opredijeliti se za liječenje ovisnika. Odjeli i klinike koje se bave liječenjem ovisnika o alkoholu imaju poteškoće, jer liječnici nisu skloni se baviti tom bolešću. Liječenje osoba s duševnim bolestima u užem smislu tipa shizofrenije, depresije, demencije i drugih čini se da je većini liječnika više vrijedno nego li liječenje ovisnosti o alkoholu, drogama, kocki itd.
Osobno prošla sam šaroliki stručni i ljudski put koji mi je donio puno iskustva i koji mi je vjerojatno trebao. Svoje psihijatrijsko obrazovanje sam počela stjecati neposredno prije Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj radeći od jeseni 1986.god. na Odjelu za sveobuhvatnu psihijatrijsku zaštitu Opće bolnice Varaždin. Bilo je to u Bolnici Bajnski Dvori odnosno u dislociranom Odjelu Varaždinske bolnice dvadeset kilometara udaljeno od Varaždina. Imala sam sreću da sam došla u bolnicu u kojoj se zaista brinulo za bolesnike i njihove obitelji, a isto tako se brinulo za rast i razvoj i obrazovanje svih kadrova koji su bili zaposleni u njoj. Tu sam počela upijati sveobuhvatni, sistemski i obiteljski pristup svakom problemu u psihijatriji. Nije mi bilo teško zaljubiti se u sistemsku paradigmu i razmišljanje s kojom nas je sve zarazio Prim.dr.sc. Pavao Brajša, specijalist neuropsihijatar, tadašnji voditelj psihijatrijske službe. Neposredno prije rata god. 1990. uspješno sam specijalizirala psihijatriju i planirala pisanje magisterija. Imala sam sreće pa sam uz pomoć već spomenutog voditelja službe Prim.dr.sc. Pavla Brajše krenula još prije rata u RH na trogodišnji poslije diplomski studij pojedinačne, grupne i obiteljske sistemske terapije kod Dr Georgine Steininger u Grazu u Austriji. Ipak izbijanjem Domovinskog rata u RH svi smo morali mijenjati svoje prioritete. Kada me je Prim.dr.sc. Brajša pitao da li pristajem raditi sa stradalnicima rata odmah s jeseni 1991.god., što je značilo da se selim u Psihijatrijski dispanzer u Varaždin, te da neću dežurati u Bajnskim Dvorima i da ću imati manju plaću, nisam puno razmišljala i pristala sam. Bila su to burna, turbulentna, vrlo dojmljiva, ali i zanimljiva vremena rata. Iskoristila sam ih uz rad u ambulanti i za rad na svom magisteriju koji se bavio vrlo aktualnom i teškom temom žalovanja članova obitelji nakon gubitka bliske osobe u ratu. U lipnju 1995.god. odlučila sam se okušati u privatnoj praksi i u njoj sam radila nešto manje od dvije godine. Kako sam bila u najmu poslovnog prostora, bez mogućnosti da ostvarim kupnju vlastitog prostora, odlučila sam zatvoriti privatnu psihijatrijsku ordinaciju u kojoj sam stekla dobra i korisna iskustva u radu s bolesnicima i njihovim obiteljima. Od jeseni 1997. do 2000.god. radila sam u Psihijatrijskoj ambulanti Doma zdravlja u Zaboku svakodnevno prelazeći stotine kilometara uglavnom vlakom. Opskrbljivala sam i Opću bolnicu u Zaboku kroz konzilijarne preglede, te Dom za psihički oboljele odrasle osobe u Loboru (ovo posljednje dva puta tjedno). Nakon toga pozvana sam od mog kolege Mr.sc. Igora Proševa, spec. Psihijatra u Županijsku bolnicu u Čakovcu gdje sam radila nekih šest mjeseci tokom 2000. god. I onda sam se ponovno vratila u svoju matičnu ustanovu u Varaždinu. Vratila sam se u doba kada se na veliko govorilo o preseljenju psihijatrijske službe iz Bajnskih Dvora u Varaždin. To se i desilo 24. siječnja 2001.god. Prvo sam radila, po povratku u Varaždin, na Muškom psihijatrijskom odsjeku OBV i to je bilo za mene dosta stresogeno vrijeme, jer praktički do tada nisam radila u tzv. „velikoj psihijatriji“ , nego sam veći dio svog profesionalnog rada do tada provela u radu s ovisnicima o alkoholu na Odsjeku za bolesti ovisnosti OBV i u radu u psihijatrijskoj ambulantni. Ipak rad na istovremeno oba Psihijatrijska odsjeka u Općoj bolnici Varaždin omogućio mi je da s punom odgovornošću savladam većinu zamki rada općeg psihijatra. Kada mi je postavljeno pitanje da li mogu i želim preuzeti Odsjek za bolesti ovisnosti OBV, mislim da sam bila spremna preuzeti skrb za tu populaciju bolesnika i njihovih obitelji. I to se desilo 2003.god. kada je Đuro Papić,dr.med., neuropsihijatar otišao u zasluženu mirovinu nakon napunjenih uvjeta za umirovljenje. Prije toga je došlo do preseljenja u Varaždin, smanjen je broj alkoholoških kreveta (od nekadašnjih 30 kreveta broj je pao na 11 kreveta) , osnovana je Dnevna bolnica 1.3.2003.god. Tokom rata zatvorili su se Klubovi liječenih alkoholičara na području Varaždinske županije (do rata ih je bilo više od desetak, a samo u gradu Varaždinu je bilo osam grupa !!!). Postojala je potreba praćenja obitelji apstinenata koji su bili liječeni na Odsjeku za bolesti ovisnosti Opće bolnice Varaždin nakon što završe program odvikavanja od alkohola. I tu je krenula priča o Udruzi zdravog življenja . Obiteljskom klubu Varaždinske županije. O tome u nastavku.
Mr.sc. Zemira Medved,dr.med., specijalistica psihijatrije, uža specijalizacija iz socijalne psihijatrije
Stručna djelatnica i supervizorica u Udruzi zdravog življenja-Obiteljskom klubu Varaždinske županije
20.9.2012.god.
