Pred sobom imam tekst iz tportal.hr od 22.9.2012.god. potpisan od Marine Barukčić ( Žene na selu imaju pravo glasa samo kad je u pitanju ručak!) i jednostavno moram ga komentirati. Prošli ponedjeljak prikazala sam ga u cjelini na sastanku Udruge zdravog življenja – Obiteljskom klubu Varaždinske županije gdje smo zajedno raspravljali o toj temi. Objavljeni rezultati istraživanja su toliko porazni i šokantni da se osjećam dužnom raspraviti ih.
Povod svemu je objava rezultata istraživanja o položaju žene na selu koje je kroz tri godine provodilo bivše Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja Republike Hrvatske. Istraživanje je provedeno u selima 18 hrvatskih županija u razdoblju od 2009. do 2011.god. U anketi je sudjelovalo 1656 žena od 18 do 81 godine (prosjek godina je 42). Anketa je bila anonimna i sadržavala je 101 pitanje.
Obrazovna struktura žena na selu iz anketnog uzorka je prosječna. Većina žena iz istraživanja je završila srednju školu, no većina ne govori ni jedan strani jezik, dok se mali postotak izjasnio da se pasivno služi engleskim jezikom. Njih 23 posto iz uzorka priznaje da je informatički nepismeno, a još dodatnih 25 posto žena iz ankete svoju informatičku pismenost ocjenjuje lošom, 34 posto osrednjom, a samo 13 posto žena iz ankete smatra da se vrlo dobro služi računalom.
Samo da se tu zaustavimo i pogledamo gdje su tu potrebe za obrazovanjem, opismenjavanjem i stalnim učenjem naročito u vezi novih tehnologija. Do prije nekoliko godina sa čudom smo gledali mobitele, a sada čitam da na svijetu ima milijardu (dobro vidite) milijardu korisnika pametnih telefona koji su u biti mini računala. Također čitam da ova godina je prva godina u kojoj je pala prodaja klasičnih računala uključujući i prenosiva računala, a raste prodaja tableta i pametnih mobitela. I sve se to događa unutar kratkog razdoblja jednog ljudskog života…
Iz istraživanja doznajemo da su žene iz ankete visoko svjesne patrijarhalnosti i zaostalosti hrvatskog društva, pa nije čudno da drugi komentar na taj članak ima naslov – Hrvatska selazaostaju barem pola stoljeća. Šokantna je činjenica da žene iz ankete priznaju da imaju pravo glasa samo kod nabave opreme za domaćinstvo (kućanski aparati), kod kupovine odjeće, obuće i ostalih potrepština za djecu i kod izbora menija za ručak. Muškarci odlučuju o svemu ostalome – prodaji ili kupovini zemljišta, načinu proizvodnje u poljoprivredi, kupovini automobila, pa čak i odlasku na godišnji odmor.
Što se tiče radnih obaveza, žene na poljoprivrednim gospodarstvima sve poslove dijele s muškarcima (brinu se za perad, muzu krave, proizvode mliječne proizvode, brinu se za povrće i čiste staje), ali poslove u kući obavljaju ili same ili im pomažu žene iz obitelji (majke, svekrve, ženska djeca). Muškarci se u kući brinu za popravak kućanskih aparata i za plaćanje računa. Podjednako i žene i muškarci kreče zidove u kući i vode djecu kod liječnika.
Ono što najviše plaši iz te ankete su iskustva žena u vezi nasilja u obitelji. Čak 43,53 posto žena iz uzorka priznaje da ponekad doživljava neki oblik nasilništva u obitelji, a čak 30 posto njih se često susreće s nasiljem u odnosu (skupa to čini 73,53 posto!!!). Što točno nasilje u obitelji u ovoj anketi predstavlja nije točno definirano, ali to ne umanjuje problem koji hrvatsko društvo ima.
Dalje je strašno to da žene iz ankete ne znaju gdje potražiti pomoć u slučaju nasilničkih odnosa (57 posto žena), a čak 81,28 posto žena iz uzorka nije čulo za institut Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova odnosno Udruge za zaštitu ženskih prava.
Da li je tome razlog način informiranja anketiranih žena koje priznaju da se uglavnom informiraju putem televizije (41 posto), radija (29 posto) i dnevnih novina (16 posto). Gdje je Internet koji bi trebao biti najbrži i najslobodniji oblik moderne informacije?
Ispitanice ulogu žene na selu doživljavaju kroz redovni odlazak u crkvu, redovito kuhanje, čišćenje kuće, pa čak i kroz obavezu dobrog raspoloženja. Pomalo suprotno tome, većina misli da bi žene trebale posvetiti vrijeme i sebi i da bi trebale biti financijski neovisne o partneru. Također smatraju da bi one trebale odlučivati u zajedničkom gospodarstvu, same rješavati svoje probleme i biti aktivne u lokalnoj zajednici.
Nakon svega pročitanog pitam se zašto nema većih komentara na te članke ili možda nisam naišla na njih!? Da li nekome odgovara da postoji ovakvo stanje i ovakva bespomoćnost. Da li su saborski odbori dobili tu anketu i što kažu naše uvažene saborske zastupnice na te porazne rezultate !? I opet se vraćam na početak . Mislim da je dio rješenja u poboljšanju obrazovnog nivoa cjelokupne nacije, u činjenici da procesučenja treba trajati dok smo živi i da ne smijemo postati ni malodušni niti lijeni u stjecanju novih znanja ma kako nam se teškima činila. Nikada ne smijemo prestati biti znatiželjnimaniti smijemo prestati tražiti ravnotežu i skladnost u međuljudskim odnosima. Namjerno neću upotrijebiti izraz ravnopravnost, jer to implicira da je jednom netko bio gore ili dolje.
Zemira Medved
U Varaždinu, 20.10.2012.god.
