RAZMIŠLJANJE PSIHIJATRA POVODOM SVJETSKOG DANA ZAŠTITE MENTALNOG ZDRAVLJA 10.10.2012.GOD.

Povremeno bismo trebali stati, razmisliti i rezimirati što smo, gdje smo i kuda idemo. I da li smo zadovoljni onime što nalazimo… Ovih dana na to me asocira puno događaja koji koincidiraju i jednostavno me tjeraju na razmišljanje da nema slučajnosti… Od jeseni  1986.god. bavim se intenzivno psihijatrijom što znači da dajem savjete, razgovaram s ljudima, slušam  tegobe i probleme svojih bolesnika, ali  pomažući drugima, iz dana u dan postajem  svjesnija  da to nije jednosmjerni nego duboko uzajamni proces liječenja i iscjeljivanja. Koliko god posao psihijatra ponekad izgledao znatiželjnim i voajerskim nekome od laika ili pak teškim, jer slušate uglavnom probleme, bolesne dijelove duše, zamršene životne priče ili tragične krhotine ljudske zbilje, mislim da nema zanimljivije profesije i da nisam slučajno izabrala to zanimanje. Ono što mi u tome pomaže je velika ljubav prema znanosti, otvorenost za stalni proces stjecanja znanja i traženje novih odgovora bez predrasuda. Oduvijek je čovjek  za me bio najveća nepoznanica, a iznad svega su me zanimali odnosi među ljudima, mjesto i uloga čovjeka u ovom svijetu u kojem živimo, smisao koji čovjeka uzdiže iznad svih stvorenja i vječna potraga čovjeka za višim ciljem. Već u srednjoj školi upoznala sam misao i djelo Sigmunda Freuda, a na Medicinskom fakultetu sam strastveno učila građu mozga i proučavala središnji živčani sustav, pa nije čudo što sam izabrala upravo psihijatriju za svoju specijalizaciju odnosno životni poziv.  I nikada nisam požalila radi toga. Nije tajna da sam u psihijatriju otišla, jer sam bila plaha, nesigurna, sramežljiva i tjeskobna. Jako sam se bojala javnih nastupa, dapače imala sam pravu tremu i užas još negdje od gimnazijskih dana kada sam trebala na glas čitati neki tekst… Prve godine psihijatrijske prakse koristila sam da se ojačam u tim bolnim trenucima. U početku su mi u tome pomagale grupe s bolesnicima. Kako sam voljela raditi s ljudima i nisam se bojala raditi niti s najtežim slučajevima, iz godine u godinu osjećala sam sve veću sigurnost. Naučila sam da ponekad je gotovo jednako teško razgovarati s ljutim, razočaranim, uplašenim ili bespomoćnim  članovima obitelji kao i s mentalno oboljelima. Spoznala sam da možda najteži mogući razgovor koji psihijatar treba obaviti je savjetovanje roditelja o duševno oboljelom djetetu koje se cijeli život treba liječiti, piti lijekove i imati posebni režim koji se tiče i njega i cijele okoline ili pak razgovor s članovima obitelji koji imaju ovisnika o alkoholu koji pije samoubilački i prijeti mu smještaj u dom ili čak smrt… Ono što je najvažnije spoznala sam moć i prednost  slušanja nad govorenjem, shvatila sam da moram biti jako pažljiva s riječima, jer mogu biti čak i ubojite i zato ponekad je bolje reći manje, a utjehu i nadu pružiti pogledom, dodirom,gestom  ili  na neki drugi simboličan način. Često koristim primjere iz vlastitog života time naglašavajući  da je psihijatar samo čovjek od krvi i mesa i da se sama često puta  mučim u svom privatnom i profesionalnom životu. Otkada sam uključena u većinom volonterski rad u Udruzi zdravog življenja – Obiteljskom klubu Varaždinske županije i otkada se družim s obiteljima apstinenata od alkohola čini mi se da sam postala svjesna koliko veliki (samo) iscjeliteljski potencijal  postoji u radu stručnih djelatnika u udrugama. Posljednjih godina koje su za me osobno bile vrlo teške, iscrpljujuće i ispitujuće u svakom smislu, veliku snagu sam crpila baš iz blistavih primjera obitelji koje su uskrsnule kada je njihov član prestao s pijenjem alkohola. Kako sam prisustvovala čudima procvata u obiteljima koje su zaliječile bolest, dio njihove čarolije hranio je i moje izgubljene čežnje i  vječno žednu dušu. Zajedno smo dijelili i dobro i zlo, međusobno smo se tješili i rasli i skupa napredovali.  Ova godina mi je donijela i punoljetnost mog sina nakon godina briga i muka odgoja u tinejđerskim godinama, pa sam sama itekako suosjećala s obiteljima koje imaju člana opterećenog  problemom prekomjernog pijenja alkohola ili sa štetnom uporabom alkohola. Suočavanje s ogromnom tolerancijom društva na pijenje alkohola kod populacije djece i omladine osjetila sam sama na svojoj koži, u vlastitoj obitelji i valjda zato sam iznimno osjetljiva na slabu skrb društva za prevenciju alkoholom izazvanih poremećaja. Priznajem da često tražim odgovore kako za svoje bolesnike i njihove obitelji, tako i za samu sebe i za svoju obitelj. 

Ovih dana i naša draga Hrvatska je i po svjetskim razmjerima punoljetna, navršava dvadeset i jednu godinu i postaje odgovornom i zrelom državom.  Da li će svi ti događaji olakšati moj položaj i moj status ili odgovornost koju osjećamo moramo potvrditi i opravdati, pa ćemo još više i teže raditi u budućnosti ? To su pitanja koja se otvaraju i ne ostavljaju nam vrijeme za odmor i predah.

U Varaždinu, 8.10.2012.