ODGOVORI ZA UPIT NA TEMU – TJESKOBNI POREMEĆAJI, ANTIDEPRESIVI I PSIHOTERAPIJA
Za Varaždinske vijesti, za gđu M. Detoni 11.3.2013.god.
Pod 1. Antidepresivi se zovu i pilule ili tablete sreće ili dobrog osjećanja. Doživjele su bum posljednjih deset do petnaest godina i među najviše su propisivanima na području Amerike i Europe među svim lijekovima za živce ili psihofarmacima. Razvoj farmaceutske industrije dijelom je dodatno vlastitom reklamom djelovao na njihovu popularnost u suvremenom društvu. Kod nas su još uvijek njčešće propisivani lijekovi tzv. sedativi ili lijekovi za smirenje (npr. Praxiten, Apaurin i sl.). Sigurno je da izloženost suvremenog čovjeka stresorima, kao i sveukupnoj ekonomskoj i financijskoj, pa i političkoj krizi (krizama) i ljudskoj nesigurnosti, potencira potrebu čovjeka za brzopoteznim ugodama, instant rješenjima, čarobnim lijekovima koji donose osjećaj sreće i ugode bez puno muke. Većina ljudi kada dođe psihijatru na razgovor očekuje konkretnu pomoć u obliku tablete ili injekcije, a manje njih u obliku razgovora, savjeta, upute ili neke intervencije. Koliko tu mi stručnjaci ponekad idemo linijom manjeg otpora i sebi olakšamo situaciju nudeći tabletu, a ne dio sebe ili možda radi komocije prepišemo lijek ne otvarajući bolni proces suočavanja bolesnika s pravim problemom koji tableta ne može riješiti…Nije li ponekad tableta napisana bolesniku bezbolniji način koji se naknadno pokaže kao vatrogasno rješavanje problema ili čak i zataškavanje istoga…
Pod 2. Antidepresivi su psihoaktivne tvari odnosno lijekovi koji u principu ne izazivaju ovisnost i mogu se uzimati duže vrijeme. Isključivo se izdaju na recept i uglavnom ih propisuju psihijatri. Iz vlastitog iskustva znam da liječnici opće medicine i obiteljski liječnici većinom nisu skloni pisati ih na recept bez savjetovaja sa psihijatrom. Mislim da su u tome u pravu. Osobno prepisujem ih samo tamo gdje je zaista potrebno, u dozi u kojoj je potrebno i dovoljno dugo. Poštujem pravilo da nakon druge i svake daljnje epizode depresije uzimanje lijeka mora biti dugotrajno čak i doživotno. U suprotnom postoji ozbiljni rizik za recidiv ili vraćanje bolesti.
Pod 3. I 4. Antidepresivi liječe depresivne poremećaje, kombinacije tjeskobnih i depresivnih poremećaja, te tjeskobne poremećaje. Imaju i indikacije za liječenje stanja kao što su poremećaji ličnosti, neki oblici bolesti ovisnosti i sl. Kao i kod drugih vrsta psihoaktivnih lijekova bitno je držati se pravila u indikaciji (zašto?), dozi (koliko) i dužini medikacije (kako dugo?). Farmaceutska industrija je što se tiče antidepresiva jako napredovala i u prometu su sve djelotvorniji i podnošljiviji antidepresivi s minimalnim neželjenim pojavama. Sami antidepresivi se razlikuju među sobom i psihijatar treba donijeti odluku o vrsti lijeka i svemu ostalom i o svemu dobro obavijestiti bolesnika koji će lijek uzimati pod kontrolom. Važno je reći da u liječenju antidepresivima morate imati i dobru suradljivost bolesnika, jer je poznato da dio bolesnika ne pije lijekove kako je određeno. Osobno dobro ispitam da li je bolesnik uopće spreman piti neki antidepresiv i ako osjetim da postoji dilema ili nećkanje nikada ne forsiram takvu vrstu liječenja.
Pod 5. Psihijatri dijele tjeskobu (strah bez objektivne podloge) u tri glavne vrste:
opća tjeskoba
fobije, i
panični poremećaj
Tjeskobnost se javlja u svim psihijatrijskim poremećajima, a kao primarni simptom javlja se u anksioznim ili tjeskobnim poremećajima. To su poremećaji karakterizirani jakom tjeskobom koju osoba nastoji nesvjesno razriješiti na različite načine, korištenjem raznih mentalnih mehanizama. Izvor tjeskobe može biti unutarnji nesvjesni konflikt ili situacijski faktor poput traumatskog iskustva, stresa ili gubitka. Ako postoji neka posebno teška i problematična situacija na poslu ili kod kuće, stres koji nastaje kao reakcija na takvu situaciju može se preliti na druge segmente života i tako stvoriti tjeskobu. Anksioznost ili tjeskoba je najčešći emocionalni poremećaj, koji se javlja kod mlađih i starijih osoba. Reakcija je to na stvarnu situaciju opasnosti, u kojoj se javlja strah, a zatim primjerena reakcija koja je manje efektna što je strah veći. Može se razviti kao kombinacija čimbenika rizika, uključujući životne događaje, karakteristike osobe, genetiku, kemijske procese u organizmu. Prirodno anksioznost se osjeća kada su osobe suočene sa prijetnjom, opasnošću ili kada su pod stresom. Obično se ovaj poremećaj javlja tokom rane adoloscencije ili ranog odraslog doba. Nemogućnost rješavanja tjeskobnosti odnosno dugotrajnost stresne situacije može dovesti do tzv, depresije iscrpljenja kada se iscrpe mehanizmi obrane odnosno mehanizmi prilagodbe organizma.
Pod 6. Tjeskobne poremećaje je potrebno liječiti i ne zanemariti, jer mogu utjecati na sveukupno djelovanje čovjeka. Spominju se lijekovi i tu vrijedi sve prije rečeno za antidepresive, jer preporuka suvremene psihofarmakologije u liječenju tjeskobnih poremećaja je prepisivanje antidepresiva na duže staze, a tek kraće vrijeme anksiolitike koji nose ozbiljnu opasnost izazivanja ovisnosti. Osobno jako pazim da osobama s jako izraženim neurotskim simptomima ne prepisujem anksiolitike, jer takve osobe su i ozbiljni kandidati za ovisnost o tabletama.
Pod 7. Psihoterapija i psihoterapijski pristup su potrebni u svakom slučaju tjeskobnosti, ali od slučaja do slučaja ovisi koliko se koriste. Psihoterapija je moćno sredstvo koje također ima određene indikacije i stroga pravila, pa se i to treba poštivati.
Pod 8. Kao psihijatar koji liječi i ovisnike o tabletama i ovisnike o alkoholu nastojim izbjegavati medikalizaciju i davanje lijekova za živce tamo gdje ne treba, ali isto tako medicinski i psihijatrijski je opravdano u slučaju psihičkog poremećaja propisati lijek u dovoljnoj dozi i dovoljno dugo ili preporučiti psihoterapiju ili potrebnu psihosocijalnu intervenciju ili savjet. Kao liječnici psihijatri moramo dobro sagledati problem i pokušati zajedno s bolesnikom i članovima obitelji koji nam daju sve potrebne podatke iznaći što bolje rješenje za svaki pojedinačni problem…Ponekad je to prava enigma ili slagalica ili rješavanje problema koje traži kombiniranje puno informacija, mentalnog umijeća, znanja, iskustva i intuicije.
Mr.sc. Zemira Medved, dr.med.
Specijalistica psihijatrije
Uža specijalizacija iz socijalne psihijatrije
